Sve više uočavam sličnost između demokratije i komunizma u pogledu mogućnosti ili nemogućnosti njihovog praktičnog ostvarenja. Ta sličnost, više nego drugdje, postoji u ovoj zemlji. Kao i komunizam, demokratija ovdje sve više postaje ideal, daleki i teško ostvarivi cilj, iluzija, fatamorgana...
Lažu nas kada govore da smo demokratska zemlja, da imamo slobodne i poštene izbore, da ostvarujemo napredak u reformama, da imamo nezavisno i efikasno pravosuđe ili da smo doživjeli renesansu. Umjesto vladavine naroda, imamo vladavinu narodom ili narodima. Surogat ili privid demokratije, u kome se za narodno povjerenje na izborima mogu izboriti samo otuđene elite nacionalnih političara ili manipulatora, vlasnika krupnog kapitala, kriminalaca i drugih moćnih struktura. Tajkunokratija ili tajkunizam je pravo ime za sadašnji nenarodni poredak u Bosni i Hercegovini.
Ovdje je mogućnost izbora postala lažna dilema između demokratije ili komunizma, mira ili rata, Alijine ili Radovanove države, SDA ili SBiH, SDS ili SNSD, HDZ ili HDZ1990, Dodika ili Silajdžića, visokog predstavnika ili domaćih vlastodržaca. U ovoj zemlji biraju se oni koji većini obezbjeđuju siromaštvo, nezaposlenost, nepravdu, kriminal i korupciju, redove za vize, zaštitu od onih drugih, penzije od 150 maraka, jedan kilometar izgrađenog autoputa po godini vlasti i lažna obećanja, a sebi i tajkunskoj strukturi milione po jednom poslu, vile na Dedinju, zaštitu od krivičnog progona, moć i privilegije.
Rušenje tajkunizma i uspostavljanje humanijeg društvenog poretka, u kome će većina moći izabrati sebi odgovorniju vlast, trebao bi biti prioritet svih prioriteta u Bosni i Hercegovini. Zajebi reforme i evropske integracije, dok se ne završi ovaj posao. Nažalost, nisam optimista da se ova promjena, prevrat ili revolucija mogu brzo završiti. Unutar političke strukture nema, niti je realno da će uskoro biti onih koji bi bili spremni i sposobni da izvedu ovaj prevrat. Na izborima ili državnim udarom, sasvim svejedno. Na drugoj strani ogromna većina nezadovoljnih i obespravljenih nema svoje istinske zastupnike u vođama vjerskih zajednica, sindikata i drugih izvanpolitičkih struktura. Jednostavno, nema pokreta i organizovanog pritiska ili akcije za rušenje tajkunizma. Glas pojedinaca iz nevladinog sektora, medija i drugih struktura protiv ovakvog stanja djeluje neorganizovano, usamljeno, davljenički i previše tiho, da bi bio ozbiljna prijetnja tajkunokratiji. Građanska izborna apstinencija nije rješenje, jer ovdje 5% pristalica tajkunizma mogu sami sebi ili sami sebe izabrati u vlast.
Možda je jedino rješenje promijeniti nas, da bi promijenili ili srušili njih. Mediji i vjerske zajednice trebali bi imati posebno ili najznačajnije mjesto u širokom antitajkunističkom pokretu za promjene u Bosni i Hercegovini. Ovaj pokret nema i neće imati saveznike u kontrolisanim i vladinim ili stranačkim agitpropovskim medijima, kao ni među medijima koji su stvoreni uz međunarodnu donatorsku pomoć. Jedino rješenje je imati svoje medije. Ako Hrvati traže televizijski kanal na hrvatskom jeziku, zašto ovaj pokret ne bi imao svoj posebni televizijski kanal. Četiri kanala na javnom televizijskom servisu. Tri nacionalna tajkunska i jedan antitajkunistički ili narodni. Ovaj pokret ne bi imao saveznike ni u većini vjerskih službenika hrišćanske i muslimanske zajednice u Bosni i Hercegovini. Sasvim sam siguran da je Hrist antitajkunista i revolucionar, ali nažalost, to se ne može tvrditi za većinu kardinala, vladika i nižih vjerskih službenika iz njegove zajednice. Kao da su skrenuli sa Hristova puta. Vjernicima u Bosni i Hercegovini, kao u južnoj Americi, trebaju njihovi i drugačiji kardinali, vladike, reis-uleme, popovi i hodže, koji bi zajedno sa njima rušili tajkunokratiju. |
